|
For him. Nakon dugog razgovora i nekoliko čaša vode, znala je na čemu je. Joseph se zadržao dugo u noć, objašnjavajući joj sve. Kada ga je pitala zbog čega mu ne smeta, jednostavno je rekao da ne želi ići kući. Njegova supruga je bila ljuta. Nije pitala dalje i suzdržala se od ukazivanja na činjenicu da u tom slučaju možda nije bilo najpametnije doći drugoj ženi u stan. Znala je, također, da je nekada bila zaručena za čovjeka koji se zove Edgar. Doktor joj nije mogao detaljnije reći, jer je taj muškarac svega jednom dolazio sa njom. Na svojoj ruci nije vidjela prsten, iako joj je Joseph rekao da je Edgar bio onaj čovjek na slikama. I nije joj mogao ponuditi objašnjenje zbog čega je osjećala nalete ljutnje. Pretpostavljala je da je nešto grdno skrivio. Također je saznala da je zaista željela pronaći roditelje. Saznala je da je radila za Boots, prodavnicu kozmetike i apoteku, jedno vrijeme, dok ga je posjećivala. Iz nekog razloga je bila sigurna da tamo više ne radi. I kada bi onako sabrala sve, došla bi do zaključka da je imala prilično normalan život. Osim, eto, tog gubljenja pamćenja. Na kraju, na izlasku, Joseph joj je pružio dvije novčanice od pedeset funti. Iznenađeno ga je pogledala. Željela se natjerati da kaže da joj ne treba, ali bi lagala sebe i svoj stomak. On je trenutno u svemu tome bio najbitniji. Rekao joj je da nema veze što je to uzimala. Bio joj je zahvalan, samo zato što je predstavljala zagonetku za nju. A Magdalyn bi mu bila još zahvalnija kada bi mogao pronaći rješenje. Kada je zatvorila vrata, naslonila se na njih i kliznula dolje na pod. Povukla je noge prema sebi, uronila glavu između njih i počela jecati. Samo joj je jedno pitanje prolazilo kroz glavu – Zašto?. Najvjerovatnije nikada neće dobiti odgovor. Sigurno je ostala tako nekoliko minuta. Svakim trenutkom osjećala se sve bolje. Rješila se one neke napetosti i onako između jecaja činilo se kao da nije baš sve tako mračno. Sada je mogla preživjeti nekoliko dana, a onda će biti teško, ali smislit će nešto. U međuvremenu, morala je smisliti kako. Rekla je da neće više očekivati od Josepha da joj pomogne. I ovako mu je bila zahvalna. Učinio je puno više nego je ikada očekivala. Zaista se nadala da će se pomiriti sa svojom suprugom. Tako je bila umorna.  Gledala je u svoju sliku, pokušavajući shvatiti što ju je tada natjeralo da je stavi kao profilnu. Zaista nije mogla vidjeti neki objektivan razlog. Slika je bila užasna, sa tragovima šminke od nekog dana, užasnim podočnjacima i još gorom odjećom. Kladila bi se da je posrijedi bio neki izazov. Nitko normalan to ne bi učinio. Nadala se da će biti zadivljenja svojom slikom, da će joj pretraživanje svog vlastitog imena pomoći, ali ostavilo ju je još više zbunjenu. Trebala je znati da internet kafe nije tako pametna ideja. Trebala je sačuvati nešto funti, a ne trošiti ih na bezvezne stvari. I nije mogla objasniti neodovoljivu potrebu koju je osjetila kada je otkrila da takav kafe postoji odmah ispod njene zgrade. A izašla je samo da kupi sebi nešto hrane, jer ju je stomak već bolio od gladi. Ako bi bila iskrena, nije više ni osjećala glad, samo bol. I glavobolju. I ono samo što se na trenutak vidjela na odrazu nekog izloga, zaključila je da nije izgleda nešto pretjerano bolje od ove svoje profilne slike. Kada je tek ušla unutra, pitala se šta je ona radila u tako lijepom prostoru. Bio je moderno uređen, ni najmanje mračan i krajnje čist. To ju je iznenadilo. Iz nekog razloga razvila je neku pretpostavku da je to neko mračno i prljavo mjesto. Zatim je sjela za jedan od stolova i shvatila da je nekada u prethodnom životu znala koristiti računar. Barem se toga sjećala. Otvorila je Google i onako iz dosade je utipkala vlastito ime. Nije bilo previše rezulatata (na sreću, valjda), ali prvi rezultat je bio njen profil na Facebook-u. Fantastično, pomislila je tada, saznat će nešto više o sebi. Na kraju je bila još više zbunjena, iako je sada znala da je rođena jedanaestog prosinca. Krajnje bitna informacija u ovom trenutku. Većina stvari na njenom profilu je bila skrivena. Uspjela je vidjeti još dvije slike sebe u normalnom izdanju i to je bilo to. Osjećala se nekako tužno. Pomislila je da se tu nekada nalazio njen život, da je nekada znala mail adresu koju je koristila zajedno sa šifrom, ali ničega se nije mogla sjetiti. Tako se osjeaćala prazno. Trepnula je nekoliko puta i pogledala prema stropu. Neće sada plakati. Krajnje neprikladno i samo zbog ovih situacija je morala uzeti da nešto jede. Osjećala je kako gubi kontrolu nad sobom. To joj sada nije trebalo. Dosta je bilo što ju je sjećanje izdavalo. Uz uzdah zatvorila je stranicu sa svojom slikom, pogledala još nekoliko rezultata. Zaključila da se to odnosilo na druge osobe (barem se nadala) i odlučila da će nastaviti sa svojim životom. Uz smješak je platila momku cijelih pola sata koje je provela buljeći u svoju sliku. Kasnije je shvatila da je možda vrijeme trebala bolje iskoristiti, upoznati se sa stanjem u zemlji, vidjeti šta se desilo. Ipak više nije znala ništa. Kao da bi se sama sebi iskupila za to, kupila je nekoliko različitih novina, dovoljno hrane za sedmicu dana i na kraju se sjetila da možda nije bila tako loša ideja da se okupa. I sve to je obavila u jednoj prodavnici kod krajnje ljubaznog Arapa. Čak su malo porazgovarali, iako se većina razgovora svela na njene pokušaje da shvati pitanja. U svakom slučaju, činilo se da nije bila dugo ovdje. Čak se zapitao šta se dešavalo sa njom. „Bila sam u Americi, u posjeti“ Toliko je mogla reći. Djelovalo je polu logično. Osmjehnuo se predivnim bijelim osmjehom i pružio dvije kese. Uz nekoliko uzdaha, uspjela je dovući sve to do četvrtog sprata zgrade. Lift, koji je na njeno čudo postojao, nije radio. Izgleda da ga je bara pseće mokraće od tog jutra dokrajčila. Došla je do svojih zelenih vrata, ubacila kese unutra i uzdahnula. Odmah potom shvativši da zaista mora otvoriti prozore. Nije se ni stigla raspremiti, kada joj je telefon zazvonio. „Halo?“, javila se, iz nekog razloga nadajući se da je bio netko poznat. „Hej, Maggie, Cynthia je ovdje.“ „Hej, drago mi je što si nazvala“, rekla je. Bila je to apsolutna istina. Napola se pitala da li je zaista osjećala toliku potrebu za nekim poznatim i cijelom ovom sranju. „Znam da je ovo sve čudno, Joseph mi je jutros objasnio šta ti je. Izvini, ako sam napadna, ali sam mislila da ti možda mogu malo pomoći. Ipak smo se družile. Kaže da si zabrinuta što ne znaš koje ti je omiljeno piće“ Prijedlog joj se krajnje svidio. Barem će se osjećati djelimično normalno. To će biti dobro, shvatit će neke stvari, posložiti kockice u glavi, pa onda pokušati pronaći način da zaradi nešto. „Meni je ideja odlična. Hoćeš li doći do mene?“ „Mogu doći, iako sam se više nadala da ćemo izaći. Ima tu negdje kod tebe jedan odličan kafić, sa jako zgodnim konobarom.“ Zanimljivo. Nije ga primjetila tokom njenog obilaska, ali morat će joj vjerovati na riječ. „Sviđa mi se ideja, ali stvarno moraš doći po mene. I moraš mi reći u šta je bilo sa onom opkladom?“ Čula je smijeh sa druge strane slušalice. „Naravno. Ne smijem to zaboraviti. Kada smo kod toga, imam ti nešto donijeti. Skroz sam smetnula sa uma.“ Možda je bilo nešto njeno? To bi bilo odlično, makar bila obična lista za kupovinu. Mogla se sebi nasmijati. Kako se pokušavala očajnički uhvatiti za neke djeliće informacija o sebi. Zbilja se na trenutke osjećala jadno. „Super. Oko koliko ćeš doći?“ „Budi spremna u šest sati. Odmah ću doći poslije posla, samo mi drži fige da ne bude užasna gužva i da ne propustim voz.“ „Dogovoreno“ Spustila je telefon i dugo se zatim osjećala veselo. Imala je dobar osjećaj u vezi ovoga. Čak bi rekla da je osjećala nadu. Možda na kraju ne bude sve loše. Samo kada bi imala veći izbor odjeće. Cynthia je izgledala potpuno drugačije od onoga što je Magdalyn zamislila. Preko telefona zvučala je veselo, time ju je zamislila iz nekog razloga sa crvenom kovrčavom kosom, pjegicama i nekoliko kilograma viška. Djevojka je bila potpuno suprotno, sa gustom crnom kosom, bez ijedne pjegice i bila je veoma bitka (na njeno veliko razočarenje). Mogla je reći da je tek došla sa posla, uzimajući u ozbir njenu bijelu košulju i crnu suknju. Magdalyn je ipak sebi morala priznati da su joj se stvarno sviđale štikle na Cynthiin stopalima. „Ovo je čudno“, rekla je Cynthia, ispijajući kapučino koji je naručila. Magdalyn je uživala u svojoj toploj čokoladi. „Da, zaista. Stvarno mi je žao“, rekla je, pokušavajući shvatiti kako se osjećala. Sagovornica je odmahnula rukom, uz osmijeh. Stvarno joj je lijepo pristajao, a činilo se da se i on konobaru također sviđa. „Znam da ti nije prvi put, iako moram priznati da je krajnje čudno. Šteta što si izgubila sjećanje, baš sam se nadala da ćeš mi ispričati kako ti je bilo u Americi“. Magdalyn se nasmijala. „Da budem iskrena, ne bih se ja žalila da se sjećam puta. Ili bilo čega.“ „Zaista ne mogu povjerovati kako se osjećaš. Ako ti šta bude trebalo, slobodno zovi.“ Zahvalno se osmijehnula. Puno joj je značilo. „Hvala, mislim da će mi trebati pomoć dok pokušam sve povezati. I koji mi je omiljeni čaj? To me je pitanje jutros kopkalo dok sam ga birala.“ „Čaj od kamilice ti je omiljeni i ne voliš pretjerano čokoladu, iako iz nekog razloga praviš izvrsnu čokoladnu tortu. To mi nikada nije bilo jasno.“ Magdalyn je pogledala prema svojoj šoljici. To je bilo čudno, s obzirom da joj je sada bila izvrsna. „Kada smo kod torti, kakva je to opklada bila?“ Cynthia se zavalila nazad u udobnu fotelju u kojoj je sjedila. Magdalyn je morala priznati da joj se kafić krajnje sviđao, sa krajnje udobnim foteljama, stolićima od masivnog drveta, i zidovima u svijetlo smeđim bojama. „Hmm, kako da ti ovo jednostavno objasnim? Recimo da sam uspjela nagovoriti Josepha da skine onaj svoj mantil. Što nije ništa posebno, uzimajući u obzir da ga ne skida makar napolju bilo trideset stepeni. “ Da bude iskrena, očekivala je da će biti nešto više. Ovo se činilo toliko obično, i nije znala zbog čega bi se ikada kladila u čokoladnu tortu. Napola se pitala što bi Cynthia uradila da je izgubila opkladu. „Uglavnom“, započela je crnokosa djevojka, nakon poduže pauze, „imam nešto za tebe.“ Iz svoje crvene torbe je izvukla crni rokovnik i pružila Magdalyn. Iznenađeno je prihvatila. „Ostalo je kod mene“ „Što ti je trebao?“, zbunjeno je upitala, otvarajući ga. Ako se dalo suditi po unosima, bila je jako zaposlena. Skoro su joj cijeli dani bili isplanirani. Pogledala prema Cynthiji u nadi da će joj pružiti neko logično objašnjenje. „Zamolila si me jednom prilikom da ti ih unesem na računar, ne mogu se tačno sjetiti zbog čega ti je trebalo. Nije prošlo dva dana od tada kada si mi samo javila da ideš u Ameriku, tako da ti nisam stigla vratiti. Valjda nije prekasno, i valjda će ti pomoći.“ Pravila se da joj je sve bilo jasno. Ionako nije bilo bitno zbog čega joj je trebalo, valjda je mogla zahvaliti nekoj od sudbina jer je sada imala to nazad kod sebe. Valjda će moći nastaviti istraživati svoj život i možda na kraju bude znala više od datum rođenja i omiljenog čaja. „Hvala ti, mislim da će mi ovo pomoći“ Cynthia je klimnula glavom. „I ja sam to pomislila kada sam čula da se ničega ne sjećaš. Moram priznati jako čudno. Baš se pitam šta ti se desilo.“ Slegla je ramenima. „I ja bih željela znati“ Rokovnik je sadržavao svašta. Krenula ga je listala od početka, ali nije baš previše imalo smisla. Na nekim dijelovima čak nije mogla pročitati svoj rukopis. Većina stvari je imala samo imena. To joj sada ništa nije značilo. Jedino je mogla primjetiti da ga je zaista jako puno koristila. Čak bi se kladila da je na nekoliko mjesta pisalo kada bi trebala ići u kupatilo. Dva mjeseca, otkako je počela ići Josephu, pisali su još neki termini. Izgleda da je zaista željela da sazna što joj se desilo. Posjećivala je izgleda skoro sve moguće stručnjake koji su se mogli naći. Time joj je bio ispunjen skoro svaki dan, osim onda kada je očigledno bilo zabilježeno Edgar. Gledajući u to ime, pitala se šta se desilo. Iz nekog razloga sumnjala je da su više bili bilo što. Željela je nekim dijelom sebe da je još uvijek bio tu. Barem bi joj objasnio što se dešava. Odbijala je više žaliti. Što je imala od toga? Trebala je biti sretna. Imala je po prvi put od svog buđenja, kolekciju svog života. Štura je možda bila, ali kada bi je detaljno proučila pronašla bi nešto zanimljivo. Samo je trebala sjesti i to uraditi. Ali nije više mogla gledati, oči su je pekle. Trebala je znati da nije bila toliko pametna ideja otići sa Cynthiom na pivo, poslije one kafe. Možda više nije bilo dima u malenim prostorijama, ali su ljudi činili to i dalje zagušljivim. Trljajući oči, primjetila je posljednji upisani termin u rokovniku. Dorian Wolstencroft. Ime joj se zvučalo poznato. Zar ga nije vidjela u nekim novinama koje je čitala? Ispričavam se na greškama, željela sam sada samo završiti post, pošto sam se borila sa njim dugo vremena. I dobila sam još jednu ideju. To nikako nije pametno sada, kada nemam baš previše vremena. |
Fear cuts deeper than swords.
 Magdalyn Vernes- ? Joseph McClelland- human Cynthia Fellows- human Dorian Wolstencroft- ? Memento mori.
|
